Ćevapi - od ulične hrane do nacionalnog ponosa

Ćevapi - sarajevski, banjalučki, tuzlanski, travnički - svejedno je koji su, važno je da su sočni, lijepo pečeni, i da je lepinja meka i svježa. Ne postoji turista koji nije čuo za ćevape - simbol bosanskog roštilja.

Njihov miris osjeti se u zraku – dim, lepinja, meso. Ćevapi se ne jedu sami, već uz malo kajmaka, sjeckanog luka, jogurt, ponekad pomfrit ili paradajz sos - sve prema želji. To nije samo meso, to je okus koji podsjeća na ljude i mjesta koji nikad ne izblijede.

Ćevapi se jedu i priborom i rukama – nekada su se jeli na ćošku mahale, a danas ih nalazimo i na državnim prijemima. Ostali su isti, a postali su nacionalni ponos - simbol gostoprimstva i naroda. Kada gost zatraži „ono što jede narod“, misli upravo na ćevape.

Svaki ćevap nosi u sebi dim, začine, meso i ruku vještog majstora iza roštilja. Danas su ćevapi prepoznatljiv simbol bosanske kuhinje, ali njihovi korijeni sežu daleko u prošlost. Priča o njima počinje još u osmanskom carstvu, kada su se u Bosnu donijela jela od mljevenog mesa pečenog na žaru.

Inspirisani orijentalnim kebabom, ćevapi su brzo pronašli svoje mjesto među narodom. U početku su se mogli naći samo na ulici - u malim roštiljnicama, gdje su ih pekli na ćumuru. Bili su ukusan zalogaj za radnike, trgovce, putnike - obrok koji je brzo utaživao glad, bio jednostavan, dostupan i pun ukusa.

Vremenom, ćevapi su prestali biti samo ulična hrana. Postali su tradicija. Svaki grad u Bosni razvio je svoj stil pripreme i posluživanja ćevapa - tako su nastali sarajevski, banjalučki, tuzlanski i travnički ćevapi. Razlikuju se po veličini, obliku, načinu serviranja - svaki nosi svoju priču.

Danas ćevapi nisu samo jelo - oni su dio kulturne baštine. Prisutni su na svadbama, praznicima, iftarima, ali i u svakodnevnim trenucima. To je okus koji poznajemo još iz djetinjstva. U svakoj porciji ćevapa krije se komad bosanske historije.