Šta kuhati na proljeće: Laka i tradicionalna jela s mladim povrćem

Proljeće na tanjiru

Proljeće na tanjiru traži malo vremena, pažnje, ljubavi i poštovanja prema svemu što priroda nudi. Kada ozeleni livada i pojave se prvi zraci sunca, uzimao sam grablje, vreću i makaze i s nanom i dedom čistio drveće, livadu i lokvanj oko izvora. U zraku je mirisala prva jagorčevina i prve ljubičice.

To su bili sretni dani – učestvovanje u nečemu većem. Skupljali smo suhe grane i otpatke, a livada je zablistala poput zelenog ćilima, prošarana ljubičicama i kukurjekom. Ispod svake voćke, oko stabla, rasla je žara – kopriva. Brali smo je rukavicama u posebnu posudu. Od nje bi nana pravila zeljanik, pitu bez jufki pečenu u tepsiji.

Zeljanik i vrt iza kuće

Jelo se pravilo brzo i lako - jaja, kiselo mlijeko, kajmak, sir, so, prašak za pecivo, malo brašna i sitno sjeckana kopriva. Jeli smo je za doručak, ručak, sve dok žara ne pusti rese. Kad se pojave rese, žara se više ne koristi jer je tada previše ljuta.

Iza kuće imali smo vrt. Sadili smo sve: blitvu, luk, špinat, mrkvu, boraniju, a kasnije rasad paradajza, paprika, krastavaca i krompira. U predvečerje sam zalijevao vrt, a svako jutro provjeravao je li nešto izniklo, procvjetalo. Bio sam ponosan. Taj vrt je davao najljepše obroke koje sam ikada jeo.

Lagana jela s povrćem

Posebno sam volio krompir čorbu s povrćem i rumenim puterom na vrhu. Malo maslaca na dno šerpe, peršun, mrkva, luk, krompir izrezan na krupne kocke – lagan obrok, brzo gotov. Uz kajmak i domaći hljeb, to jelo i danas pravim kad nigdje ne žurim. Niko ga ne zna napraviti kao ja, jer ja kuham sa sjećanjem na svaki miris i svaki sastojak.

Sataraš, pita, buranija...

Sataraš – jelo na kajmaku od raznog povrća – bio je poseban. Bio sam sretan kad bih dobio korpicu da u vrtu naberem luk, papriku, peršun, mrkvu, zeleni paradajz. Znalo se – taj dan jedemo sataraš s domaćim hljebom i kiselim mlijekom.

U vrtu sam brao i krompir, tikvu, zelje, špinat. Kad sam to ubrao, znao sam – biće pita. Nekad krompiruša, nekad zeljanica, sirnica ili tikvenica. Nikad nisam govorio da nešto ne volim, jer bih time uvrijedio nanu. Ipak, krompirušu sam volio najviše – vrelu, rumenu od putera, uz kiselo mlijeko, da pušem dok jedem.

Buraniju, žutu ili zelenu, brao sam sa zadovoljstvom, znajući da će na stolu biti toplo jelo sa kajmakom i domaćim hljebom. Jeli smo samo ono što priroda nudi, ono što dozrijeva.

Gljive, kukuruzi i domaće voće

Posebno mjesto u srcu mi imaju vrganji. Znali smo gdje ih ima i kada ih treba brati. Pod hrastovim lišćem, s štapom bih razgrnuo zemlju – pazeći da se ne susretnem s nekom životinjom. Tek kad vidim čiste vrganje, berem ih u pletenu korpicu, čistim na licu mjesta. Kod kuće ih operemo i poređamo u tepsiju sa kajmakom. Taj miris je bio vrijedan svakog koraka.

U šumu nikad nisam išao sam. Išao sam s djedom, jer šuma je prostor gdje možeš sresti vjevericu, zmiju, zeca, pa i tuđeg psa.

Krajem ljeta najviše su mirisali kokuruzi – iz vatre ili kuhani. Jeli smo ih čitav dan. Sijali smo ih više puta jer su ih ptice često jele – nismo im branili.

Jagode i maline bili su desert. Brao sam ih pred svaki obrok, samo onoliko koliko ćemo pojesti. Birao sam one najrumenije, prao ih, čistio i mirisale su posebno – na moj trud.

Sjećanja ostaju

Imao sam i mačka, mog jarana, koji je išao sa mnom svuda. A onda sam pošao u školu. Vikende sam provodio na selu. Kad je djed umro, dolazio sam nani. A onda je i ona otišla. Vrt je stao. Nema ga ko održavati. Ostala su samo sjećanja i moj redovan odlazak na pijacu, gdje nepogrešivo prepoznajem šta je domaće, a šta nije.