Intervju sa nanom: Kako su izgledale svadbe prije 50 godina

U današnjem digitalnom vremenu, svadbe se često mjere brojem objava na društvenim mrežama, veličinom sale i cijenom vjenčanice. No, vrijedi se osvrnuti unazad – u doba kada se ljubav slavila skromno, ali iskreno.

Prije 50 godina, u imućnim muslimanskim porodicama, svadba nije bila samo veselje – bila je životni događaj koji je okupljao porodicu, komšije i cijelu zajednicu. Pripreme su trajale danima, običaji su se poštovali, a sve je imalo svoj red, smisao i dušu.

U potrazi za pravom pričom

Kada sam počeo istraživati ovu temu i tražiti nekoga ko bi mi mogao vjerodostojno ispričati kako su svadbe tada izgledale, shvatio sam koliko je teško pronaći osobu koja se jasno sjeća običaja, detalja i "incidenata", ako ih je bilo. Mnogi su zaboravili, mnogi su ostali bez svojih životnih partnera – a tek zajedno ti ljudi čuvaju pravu sliku vremena.

Na kraju sam pronašao upravo ono što mi je trebalo – bračni par koji je zajedno više od 50 godina. Jer ono što djed zaboravi, nana će se sigurno sjetiti.

U kući tradicije i poštovanja

U malenoj, ali urednoj kući na rubu grada, iza starinskih drvenih vrata i njegovane avlije s česmom i koritom, žive hadžija Mustafa i njegova hanuma Ajša. Njihov brak traje više od pet decenija, a ono što ih je održalo kroz život su – skromnost, strpljenje i međusobno razumijevanje.

Mustafa se školovao u Istanbulu, a Ajša, lijepa jedinica iz ugledne porodice, imala je mnogo prosaca. No, kad je izbor pao na Mustafu, njena porodica poslala je poklon njegovoj, uz pismo i poziv za prosidbu. Sve je išlo po običajima – od poklona do precizno utvrđenog datuma dolaska.

Pripreme i običaji svadbe

Po riječima nane Ajše, sve je počinjalo danima ranije – čišćenje kuće i avlije, priprema hrane, stavljanje novih peškira, a u velikim kazanima krčkale su se dolme, pilavi, sogan-dolme. Iz rerne su mirisale pite i svježi somuni, a na tepsijama su se redale hurmašice, baklave i urmači s mirisom ruže i cimeta.

Veče prije svadbe bilo je rezervisano za djevojačko sijelo – "noć stida i radosti". Mlada je sjedila s kanom na rukama, okružena ženama iz porodice, dok su se pjevale tihe sevdalinke.

Na dan svadbe, svatovi su dolazili u velikom broju, uz def, pjesmu i darove – zlatne narukvice, svilene marame, kockasti šećer. Vjerski čin vjenčanja obavljao se tiho, pred hodžom i najužim članovima porodica – brak se sklapao dogovorom dvije kuće, ali i dvoje ljudi.

Miraz i dostojanstvo

Mlada je donosila miraz: ručno vezeno rublje, posteljinu, ćilime, posuđe – sve to se pripremalo unaprijed i imalo je svoju simboliku. U imućnoj porodici znalo se kako se slavi – bogato, ali dostojanstveno. Muškarci i žene su sjedili odvojeno, igralo se i pjevalo, ali sve s mjerom.

Jedan od najzanimljivijih običaja bilo je darivanje mlade u kući mladoženje – gosti su donosili peškire, zlatni nakit, novac u kovertama i posuđe. Uz miris kahve, šum defa i slatki miris baklave – svadba je imala domaćinsku, toplu atmosferu.

Život poslije svadbe

„Počeli smo s mnogo nade, a malo znanja o životu“, kaže Mustafa uz osmijeh. „Ali učili smo jedno o drugom i nikad nismo prestali razgovarati.“

Zajedno su odgojili djecu, dočekali unučad, preživjeli ratove, promjene sistema i mnoge selidbe. Njihov brak možda nije bio savršen, ali je bio ispunjen poštovanjem, razumijevanjem i zahvalnošću.

Nana Ajša kaže da nije sačuvala haljinu u kojoj se kitila, ali jeste vjenčanicu od bijelog satena, maramu koju je nosila na glavi i Mustafino odijelo doneseno iz Istanbula. Sve to stoji u jednoj staroj, rezbarenoj škrinji. Često to izvadi i pogleda – posebno tokom dugih zimskih noći. Uz kahvu i rahat lokume, njih dvoje se prisjećaju svake sitnice, dok požutjela svadbena fotografija i dalje jasno svjedoči o danu kada je sve počelo.