Kako napraviti domaći sir, kajmak i pavlaku?

U rano jutro, dok još rosa prekriva travu ispred stare kuće, iz kuhinje moje nane širi se miris mlijeka koje tiho ključa. U toj kuhinji sve je uvijek bilo jednostavno, mirno i sigurno. Sve tako dobro poznato - kao stare šolje na polici, drvene kašike i nanina kecelja, uvijek spremna da primi kap mlijeka, isprskano ulje ili prosuto brašno.

Na tim policama stajale su cinkane zdjele, pune mlijeka, pokrivene požutjelim starim novinama. Stajale su danima, sve dok nana ne bi raspremila drveni sto, donijela dvije velike šerpe i pažljivo spuštala jednu po jednu zdjelu s police. Drvenom kašikom skidala je debeo sloj kajmaka i stavljala ga u jednu šerpu, dok je u drugu izlivala kiselo mlijeko.

Kada bi sve zdjele „sišle“ s police, nana bi uzela krpu i obrisala policu, bacila požutjele novine kojima je bila prekrivena i donijela žaru - koprivu iz avlije. Vrućom vodom i tom žarom prala je zdjele, prevrćući svaku na salvetu da se fino osuše na stolu.

Šerpu s kiselim mlijekom stavljala je na kraj šporeta, u kojem je tinjala lagana vatra, da se mlijeko usiri. Kajmak bi dobro promiješala - jedan dio ostavljala je za pite i jela, a drugi stavljala u drveni stap - posudu za pravljenje maslaca. Tiho, pored šporeta, mutila je kajmak, dodajući pomalo mlake vode. Kada bi se na drvenoj dršci, kojom je mutila, počeo odvajati maslac, ustala bi, donijela veću plastičnu zdjelu i izlila sve iz stapa.

A onda, ima šta da se vidi. Maslac, u svoj svojoj ljepoti, pliva u mlaćenici - mlijeku koje ostaje nakon pravljenja maslaca. Nema ništa ukusnije od tog mlijeka i pite krompiruše, pomašćene svježim maslacem. Šta sam samo drva donosio, samo da bih dobio tanjir te vrele i ukusne pite, uz čašu hladne mlaćenice.

Kad bih to slatko pojeo, pomagao sam nani da iscijedi sir iz šerpe sa šporeta. Držao sam veliku cjediljku u koju je polako sipala mlaku smjesu od surutke i sira. Sir je ostajao u cjediljki, a surutka je curila u posudu ispod. Pili smo je taj isti dan - umjesto vode.

Ništa se nije bacalo. Sve se koristilo, sve sam to jeo i pio jer je bilo zdravo. I morao sam, pod naninim budnim okom, da sve pojedem i popijem. A tek sirnica od tog svježeg sira, s maslacem po vrhu - to je bila prava poslastica. Nagrada za sve složene drva uz kolibu, da nana ne brine ima li čime ložiti kad zatreba.

Danas, kad otvorim frižider u svom stanu u gradu, među silnim pakovanjima i sterilnim ukusima, ponekad zatvorim oči i pokušam da prizovem taj miris. Odem maksuz na pijacu, kupim domaće mlijeko, ostavim ga na polici u kuhinji - baš kao što je to nana radila. Odvojim kajmak, napravim sir, i tako osvježim to sjećanje.

Nikad nije isto. Ali meni je to neprocjenjiv osjećaj. To su uspomene pretočene u ukus. To je bogatstvo koje mnogi nemaju. To je dom u meni – baš kao zapis u vremenu, na požutjelim novinama.