U prošlosti se meso nije jelo u svakom obroku kao danas. Jelo se isključivo svježe, domaće meso – kada bi neko u selu zaklao tele ili ovcu, komšije su kupovale meso, trošilo se odmah, bez zamrzavanja ili čuvanja u frižiderima. I bez mesa, obrok može biti ukusan – raznobojno povrće, para koja se diže iz velike šerpe i poznati mirisi vraćaju me u djetinjstvo, u vrijeme kada se kuhalo jednostavno, ali bogato.
Mirisi djetinjstva i znak da dolaze gosti
Kad bih od nane dobio zadatak da iz vrta nekoliko puta donesem povrće u košari, znao sam da dolaze gosti ili da nas taj dan ima više za stolom. Znao sam tada – kuha se bosanski lonac, jelo bez mesa, pravo „vrtno bogatstvo” u velikoj šerpi.
U vrtu sam brao glavice luka, po 4–5 krompira, nekoliko mrkvi, po jednu veliku glavicu kupusa, 3–4 tikvice, crvene, žute i zelene paprike, te nekoliko paradajza. Bila je to fina količina svega, još neočišćenog.
Priprema sa ljubavlju i strpljenjem
Sjedio sam na kućnom pragu i gledao kako nana čisti, pere i reže povrće. Košara bi ostajala uz nju, za slučaj da treba još nešto donijeti. Kad bi sve oprala i narezala na krupnije komade, na posebnu tepsiju slagala je začine: bijeli luk, so, biber, lovorov list, ulje i maslac.
Veliku, široku i plitku šerpu stavljala bi na šporet, dodavala ulje i maslac da se dobro ugriju. Zatim bi drvenom kašikom pržila sitno sjeckani crveni luk, a potom redom slagala krompir, mrkvu, kupus, paprike, tikvice... Između slojeva dodavala bi malo soli, bibera, listove lovora, suhi peršun i suhu nanu. Kada bi sve bilo složeno, dolijevala bi vodu da prekrije sastojke, poklopila i ostavila da se kuha na tihoj vatri – oko dva sata.
Domaći hljeb i kiselo mlijeko – nezaobilazni dio
Domaći hljeb bi već bio pečen, stajao bi na drugoj plati šporeta na drva. Kiselo mlijeko, kao savršen dodatak ovom jelu, čekalo bi u špajzu, u šerpi.
Više od recepta – sjećanje i ljubav
Bosanski lonac nije samo recept – on je sjećanje. Na nanu koja je znala sve napraviti, na proljetna jutra na pijaci kad ruke biraju najmirisnije povrće po sjećanju. Dok čistim sastojke uz sevdalinku i kuham, za moju porodicu to je vikend ručak koji se u slast pojede do posljednje mrvice.
Za mene, to je puno više – to je sjećanje na kućni prag, na košaricu koju i danas čuvam. Prskam je vodom da se ne osuši i ne polomi, jer je od pruća – poklon mog djeda. Ona me podsjeća da imam bogatstvo – bogatstvo uspomena i sretnih trenutaka koje izrone svaki put kada zamiriše tanjir bosanskog lonca. A to je bogatstvo koje mnogi nemaju.