Najčudniji (ali ukusni) zaboravljeni recepti iz starih sveski

Hrana kao uspomena

Hrana je mnogo više od sastojaka. Ona je most između generacija, uspomene koje se oživljavaju u novom ruhu. Ne znači to samo spremiti neko staro jelo – to znači zaviriti u vlastita sjećanja, sjetiti se, makar kroz maglu, šta se to nekada u djetinjstvu jelo. Potražiti srž tih slastica, a ostalo ćemo već sami nadograditi.

Žmire od pekmeza

Nekada je u kući uvijek bilo pekmeza od slatkih krušaka. Imao je okus voćnog meda. Kad bismo se umorni vratili s njive, ložila se vatra u šporetu na selu. Dok pišem ova sjećanja, još se ne mogu sjetiti kako se zvalo to slatko jelo, ali se sjećam postupka. Jer ja sam uvijek donosio drva, pa sam tako svjedočio pripremi.

Pekmez je bio tu, u tanjiru sitno izrezani orasi, u tavi pofina količina masla i kajmaka na šporetu, a u rerni, u tepsiji – samo brašno, koje je nana miješala drvenom kašikom da postane rumeno. U šerpi na šporetu ključala je voda u koju je nana dodavala dosta tog pekmeza. Kad bi brašno dovoljno porumenjelo, sipala ga je u šerpu, polako, miješajući bez prestanka.

Kad bi svo brašno nestalo iz tepsije, a smjesa u šerpi bila dovoljno gusta, uzimala je običnu kašiku i tacnu. Od tog tijesta, tamnog kao pekmez, pravila je ovalne oblike. Kad završi, tacnu bi stavila na šporet, poredala sve ravnomjerno, pa prelila vrućim rumenim kajmakom i maslom. Na kraju bi sve posula sitno sjeckanim orasima, pa iznijela na sto poslije glavnog jela.

To se danas rijetko pravi. Gotovo nigdje to nisam vidio. To su bile takozvane „žmire od pekmeza“. Jedu se dok su vruće, ali dobre su i kad se ohlade. Nana nikada nije imala svesku – sve je pravila iz glave. Uvijek sam se pitao kako to sve zna, i to nepogrešivo.

Prpoš tikveni

Sjetio sam se još jednog čudnog recepta. Rekla mi je tada: „Idi u vrt po tikvu, koju god doneseš, biće dobra.“ Tikvu je ogulila, izrezala na kriške, izrendala u posudu. Dodala je malo kiselog mlijeka, jaje, kukuruzno brašno je pomiješala s bijelim, posolila, dodala još jedno jaje, prašak za pecivo... Sve to je zamutila, pomastila tepsiju i stavila u rernu.

Kad je bilo pečeno, premazala je po vrhu kajmakom. Jelo se uz kiselo mlijeko. Zvala ga je „prpoš tikveni“.

Aligrah kalja

Dok prebiram po sjećanju i vraćam se unazad – koliko daleko, ni sam ne znam – iz magle mi izranja još jedno jelo koje smo svi u kući voljeli. Danas ne znam da iko to pravi.

Krajem avgusta, nana je sijala neki krupan grah. Čuvala ga je u platnenoj salveti. Ne sjećam se da sam ikada ranije vidio takav grah – bio je veliki, ljubičast, šaren, bijel, crn. Sve iste veličine, različitih boja. Rasto je brzo i tražio dosta vode. Gledao sam kako zalijevamo vrt i čekao šta će iz zemlje izniknuti.

Sutradan - ništa. Zalio sam opet kao i obično. Nakon nekoliko dana, pojavili su se krupni listovi, pa stabljika. Čudno je bilo što je nana odmah stavila veliku pritku - dugu, tanku drvenu motku - u kućicu gdje je posadila grah.

Zalijevao sam ga redovno, i moj „čarobni grah“ me iznenadio. Nikad nisam vidio da nešto tako brzo raste. Mahune su se pojavile, i već sutradan bile duplo veće. Grah je rastao u visinu, a na dnu su se punile velike mahune, pune graški.

Kad bi dva reda tih mahuna okrupnjalo, brao sam ih i komio, a nana je taj grah pekla s povrćem i krompirom iz vrta. Sa vrlo malo safta, pomašten rumenim kajmakom, jelo se uz salatu od paradajza, krastavaca i luka. Te graške, u toj malo gušćoj kalji, imale su okus koji nikad prije nisam osjetio.

To jelo nana je zvala „aligrah kalja“.

Danas, kad odem na pijacu i pitam ima li neko da mi proda taj grah – opišem ga – niko nema. Nana je s vrha pritke uvijek ostavljala par komada da se osuše. Nisu se trošili u jelo, već su se čuvali kao sjeme, zamotani u platnenu salvetu. Da se posije ponovo – ako Bog da, i ako bude živa – naredne godine.