Nedjeljni ručak kod nane: tradicija okupljanja porodice

Svaka nedjelja miriše isto – na ljubav, dom i djetinjstvo – a opet je svaka posebna. U mirisu hrane i smijehu živi ljubav koja se prenosi generacijama. To je dan kada se brige zaboravljaju, kada se porodica okuplja oko stola uz tanjir tople čorbe i kolače iz djetinjstva.

Već od ranog jutra kuća je ispunjena toplinom. Nana ustaje ranije i pažljivo priprema sve što čini dio porodične tradicije. U velikom loncu krčka se goveđa ili kokošija supa sa domaćim rezancima, mrkvom i celerom. U rerni se peče domaći hljeb, dok je kuhinjski sto prepun – paprike se cijede i čekaju da budu napunjene, listovi vinove loze su spremni za japrak, a listovi kupusa za sarmu. Dolme se prave u više varijanti jer su nezaobilazan dio nedjeljnog ručka.

Spremaju se i pite – sirnica, zeljanica, krompiruša – sve pod sačem. Svaki član porodice ima svoju ulogu, koju mu je nana dodijelila već pri dolasku. Tog dana ona najmanje radi.

Nakon ručka pije se crna kahva uz hurmašice, tufahije i razgovor o svemu i svačemu. To nije samo porodični obrok, to je dan kada svi žele da dođu. Jer je gotovo nepristojno imati nešto važnije – dolazi se da se razmijene brige, da djeca osjete pripadnost, da porodica diše kao jedno. Zemlja i kuća u kojoj se takva okupljanja održavaju nikada se ne prodaju – to je amajlija, naslijeđe koje se čuva od zaborava.

Porodični skupovi kroz vrijeme

U staroj Bosni, porodični skupovi su uvijek imali povod - Bajrami, Božići, krsne slave. Živjelo se zajedno, poštovala se tradicija i običaji svih naroda na istom prostoru. Znalo se ko šta slavi, pripremali su se pokloni i planirali odlasci.

Tada bi žene čistile domove, ukrašavale ih i pripremale jela. Članovi porodice, ma koliko daleko bili, dolazili su tim povodom jer je to bilo od neprocjenjive važnosti. Najmlađi i najstariji članovi porodice bili su u središtu pažnje – djeca su se igrala, stariji sjedili na počasnim mjestima. Porodična tradicija prenosila se kroz zajednički obrok i pažljivo pripremljenu hranu.

Vrijednosti koje ostaju

Posebno porodično posuđe iznosilo se na sto – činije i tacne koje su nosile uspomene na pretke. Igra i pjesma bili su sastavni dio svakog okupljanja. Znalo se ko pjeva, ko svira – i to se prikazivalo s ponosom.

Takva okupljanja su smanjivala brige, podsjećala na važnost ljubavi i jedinstva. Stariji su dijelili savjete, rješavali porodične nedoumice, prenosili životnu mudrost. Mlađi su te lekcije usvajali i tražili pomoć bez stida.

Nije bilo sramota priznati da ne znaš kako dalje – maksuz se dolazilo po savjet. Taj stariji neko uvijek je znao šta treba da se uradi.

Temelj svakog doma

Kroz ove susrete njegovala se ljubav, poštovanje, solidarnost. Čuvala se tradicija, poštovala sadašnjost, a zajedništvo bilo snaga za budućnost. Sve to činilo je temelj svake imućnije porodice – i temelj svakog doma.