Priče iz mahale: kako se nekad pomagalo komšiji kroz zajedničku kuhinju

Nekada, prije nego što su visoke ograde podijelile avlije, prije nego što su vrata nosila sigurnosne brave, živjelo se drugačije. U mahali je svako znao svakoga. Znao se red, znalo se za svaku tugu i radost u svakoj kući. I najvažnije - pomagalo se jedni drugima. Ne zato što se moralo, nego zato što se htjelo. Komšija nije bio samo neko ko živi pored, bio je kao brat.

U ljetnim danima, često se dešavalo da više žena kuha zajedno u jednoj avliji. U imućnijim mahalama, avlije bi se otvarale, stolovi spajali, a tepsije punile – za porodicu, za komšije. Djeca su trčala od kuće do kuće s poklopljenim tanjirima. To je bio red. Nosilo se tanjir nani Fati, da se vidi da komšiluk misli na nju jer živi sama - muž joj je preselio.

Vodilo se računa o svemu. Čovjek je bio bitan. Znalo se šta se kome dešava. Pomagalo se u rješavanju problema. Nakon što bi se jelo skuhalo, kahva je bila obavezna. Uz nju se dijelila tuga, brige, savjeti - ali i smijeh.

Starije žene su pomagale mladim snahama - kako da poprave svoj brak, kako da naprave dobro jelo, koje začine da koriste. A kad bi se pekla pita, u jednoj kući bi se razvijale jufke, a komšinice bi dolazile: jedna da razvuče jufku, druga da donese sir, treća jaja, četvrta kajmak.

Peklo se za Bajram, za svadbe, za dženaze, ali i za svakodnevni obrok. To je bilo vrijeme kada se nije imalo mnogo, ali se imalo dovoljno. Vrijeme kada su se avlije zatvarale samo pred spavanje, a otvarale čim bi sunce ogrijalo krovove.

Kuhinja nije bila samo u kući - bila je u cijeloj mahali. Djelio se tanjir hrane, a kahva nije imala nikakav okus ako se pila sama.


To je bilo vrijeme kada su se djeca odgajala u komšiluku. Kada su se suđe i jastuci pozajmljivali za svadbe. Kada se bol prećutno dijelila, a radost se slavila zajedno – bez pozivnica.

To je bilo vrijeme kada se vrijednost mjerila čestitošću. Kada se sve radilo sa dušom.

Danas tog vremena više nema. Ali ima nas mnogo koji ga pamtimo. Koji ga nosimo u pričama, u mirisu pite iz djetinjstva, u osmijehu komšinice s druge strane puta. Te stare priče još žive u sjećanjima.

Danas, u vremenu brzine i zatvorenih vrata, ostaju te priče kao podsjetnik – da prave vrijednosti ne leže u stvarima, već u ljudima. U duhu zajedništva, u poštovanju i prihvatanju - sebe i svih koji nas okružuju, onakvih kakvi zaista i jesmo.