Burek
Burek je samo s mesom – sve ostalo su pite. Tanko razvijeno tijesto, hrskava korica, sočno i toplo meso, jogurt sa strane – sve to čini burek neodoljivim. U svakom obliku, burek je savršen obrok u bilo koje doba dana.
Hrskava kora, miris nedjeljnog jutra, blaga aroma doma – burek je više od hrane. On je navika, znak pažnje, koji čeka na kuhinjskom stolu.
Pravi burek ne počinje u rerni. Počinje mnogo ranije, u tišini jedne kuhinje, gdje se tijesto mijesi ručno, "odokativno". To rade ruke koje znaju kada je jufka "taman", kada tijesto treba da se "odmori", kada se može razvući preko stola da šuška poput papira.
To razvlačenje jufke je pravi ritual. Polako, nježno, s jufkom se „priča“. Svaka kora je više od brašna i vode.
Tajna bureka nije u količini mesa ili luka. Tajna je u rukama koje ga prave, u pogledima koji ga prate dok se peče, u osmijesima kada se prvi zalogaj stavi na tanjir. Jer burek nije samo hrana – to je povjerenje, vještina i najnježniji oblik brige, zamotan u koru i složen u tepsiju.
Bosanske pite
Pite svih vrsta – sirnica, krompiruša – svaka ima svoju priču. Bosanske pite nisu obične. To je umjetnost razvlačenja jufke u tanke, skoro prozirne slojeve, slaganje punjenja, miris maslaca koji mami osmijeh na lice.
Pita se ne reže nožem. Ona se otkida rukom, zalogaj po zalogaj. Kora je hrskava i ukusna, a miris zapečenog maslaca budi sjećanja. Pita mijenja raspoloženje.
Ona nije samo jelo – ona je vezivo između generacija. To je razgovor bez riječi, ljubav upakovana u tanke slojeve. Pita je sjećanje na djetinjstvo, na miris iz hodnika dok se vraćaš iz škole.
Sirnica
Sirnica je mehka, blaga, bijela kao jutro. Priprema se s malo sira, jaja i kajmaka. Jufke su posebna priča. Tamo gdje su jufke raširene, ne ulazi se – dok se sirnica ne stavi u rernu. To je nepisano pravilo: u tom svetom prostoru prisutni su samo pita i domaćica koja je pravi.
Sirnica ne osvaja odmah. Osvaja dok kora šušti pod prstima, dok je jedeš. Svaki zalogaj te smiruje, usporava ti dan i podsjeća da je sreća u malim sitnicama – baš kao i u ovim zalogajima.
Krompiruša
Krompiruša je uvijek najtraženija. U njenom mirisu ima nešto posebno. Tajna nije samo u sitno sjeckanom krompiru i luku, niti u začinima. Tajna je u jufki – u strpljenju dok se razvlači, u ruci koja zna gdje treba tanje, a gdje deblje.
Tajna je i u miru kuće, dok pita "odleži" prije pečenja.
Kad je pita gotova i iznese se na sto, nema žurbe, nema galame. Samo ti i tanjir, a u njemu – miris krompira i maslaca, miris nečije vještine i pažnje.
Pita se ne jede samo da bi bio sit. Pita se jede da bi osjetio dom.