Bogatstvo okusa iz prirode
Bosanska kuhinja je bogata, raznovrsna i prepuna tradicije. Svaka regija, svaka kuća ima svoje specifične recepte, svoje tajne načine pripreme i neizbrisive uspomene na jela koja su nastajala polako – uz osmijeh, priče i ljubav.
Nekada se u Bosni meso nije tako često konzumiralo, ali su se pravila ukusna i lijepa jela, koja su i danas tražena i pripremaju se kao pravi tradicionalni specijaliteti. Hrana se bazirala na namirnicama dostupnim u određenim godišnjim dobima.
Tradicionalna jela bez mesa
Kopriva u proljeće bila je osnovni sastojak za pravljenje zeljanika – jela koje se pripremalo sa sirom, jajima, kiselim mlijekom i praškom za pecivo. Mutilo se nešto gušće, pa peklo u rerni. I danas, u proljeće, mlada kopriva bere se, suši i koristi cijelu sezonu. Danas je često zamjenjuje špinat, ali ništa ne može nadomjestiti koprivu ubranu na čistom terenu. Zeljanik se nikada nije pravio sa mesom.
Jedno od najtraženijih jela bez mesa je kljukuša. I danas se priprema redovno: krompir se oguli i izrenda, doda se jaje, malo vode, posoli se i zamuti s brašnom, a zatim se peče u zagrijanoj tepsiji. Kljukuša je bila i ostala omiljeni bosanski specijalitet. U kljukušu nikada nije dodavano meso.
Grah tetovac, poznat još od davnina, kuhao se s mnogo povrća i pekao u rerni. U ovako spremljen grah nikada se nije dodavalo meso, jer bi ono umanjilo bogatstvo povrtnog ukusa.
Tarhana čorba, čuvena od davnina, pripremala se bez mesa – gusta ili rjeđa, uvijek s mirisom paradajza i luka. Tarhana je bila okrjepa i za putnike i za bolesnike.
Jela koja povezuju generacije
Mnogo je tradicionalnih jela koja se i danas pripremaju bez mesa.
Jedno od njih je i topa – nezaobilazno jelo ramazanske sofre.
Topa se pravi od domaćeg masla, kajmaka i mladog sira. Ne jede se viljuškom – umače se prepečenim ili starim hljebom, zalogaji koji griju i tijelo i dušu.
Sutlijaš, starinsko slatko jelo od riže, mlijeka i malo šećera, začinjeno cimetom, oduvijek se pravilo bez mesa i često se nalazilo na bosanskim trpezama.
Domaća boranija – žuta ili zelena – odvajkada se pripremala s mnogo povrća i kajmakom, bez dodatka mesa. Najukusnija je kad se ubere svježa, iz vrta, dok je još mlada i puna prirodnog sladora.
Priroda na tanjiru
Tradicionalna jela bez mesa u bosanskoj kuhinji nisu samo hrana – ona su most između prošlih i sadašnjih vremena. Nastala su iz poštovanja prema onome što priroda daje.
Iako ponekad zaboravljena u ubrzanom gradskom načinu života, ova jela i dalje žive u ruralnim sredinama. Tamo gdje priroda obilato daje, ljudi beru i pripremaju hranu onda kada trave i plodovi dozrijevaju, osluškujući ritam prirode i sačuvane ljubavi prema kuhinji koja hrani i tijelo i dušu.