Začini u bosanskoj kuhinji - manje je više

Začini u bosanskoj kuhinji su poput šapata iz šerpe - tiho grade vezu između tanjira i duše. U svakoj kašiki čorbe, u svakoj šniti pite krije se miris doma.

Kada luk zamiriše na maslacu, posut s malo soli da porumeni, to je znak da se neko brine o tebi. Neko ko te čeka dok umoran dolaziš – s njive, s puta... Bez luka i soli, bosansko jelo ostaje nijemo – ne miriše, jer miris luka je već izašao napolje i širi se kroz cijelu kuću.

Mljevena slatka crvena paprika – ona stanuje u svakoj kući. Nekada su se nizale paprike u vijence da se suše i melju, da ljepše zamiriše gulaš, da nas podsjete na posljednje sunce prije zime.

Lovorov list - taj tihi pjesnik - ne jede se, ali znaš da je tu. Miriše na sporu vatru, na debele šerpe, na vikende kod nane, gdje se sve kuhalo bez žurbe, s pažnjom i ljubavlju.

Biber - crni začin koji dolazi na kraju. Kad su se svi ukusi stopili, on ih zaokružuje. Ne mijenja jelo, već ga upotpunjuje.

Peršun - sitno sjeckan, lagano posut po vrhu jela, sa svojim osvježavajućim mirisom, daje završni dodir.

Bosanski začini nisu egzotični. Oni ne igraju solo, već čine pravi orkestar. Svaki ima svoje mjesto, tempo i glas. Kada se pravilno spoje – nastaje simfonija mirisa i okusa.

Začini su više od praha u staklenkama – to je tradicija u svakoj čestici. Kroz vijekove su ih ljudi tražili, čuvali kao blago, razmjenjivali kao najvrjednije darove.

Danas ih imamo nadohvat ruke, a često i ne znamo koliko su moćni u svojoj jednostavnosti. Obogaćuju ukus, bude emocije i sjećanja. U prstohvatu pravog začina, svaka sofra postaje putovanje – tamo gdje biber raste, gdje crvena paprika cvjeta i gdje lovor mudro ćuti, dajući jelu dubinu.