Zimska jela koja griju dušu: Top 5 recepata

Zimska jela ne traže luksuz. Njihov luksuz je u vremenu, pažnji i ljubavi – u mirisu doma, u vatri koja pucketa iz šporeta na drva, u zvuku vjetra što zavija ispod našeg krova. Pravi luksuz je u starim receptima, onima koji se prenose s koljena na koljeno ili žive u sjećanjima – svakim mirisom i zalogajem iz najranijeg doba mog života.

Mirisi zime i toplina djetinjstva

Posebno volim kuhati zimi. Hrana me tada podsjeća na djetinjstvo provedeno na selu – na ligure koje je djed napravio, a koje su bile najbrže po snijegu. To je bila kolektivna dječja zabava, dok se u kući na šporetu krčkao domaći grah.

Moj zadatak bio je da unesem nacijepana drva s panja, na kojima je nana kuhala i grijala kuću.

Domaći grah - jednostavno i mirisno

Kada bi nana naveče potopila bijeli, okrugli grah u vodu, znali smo da nas sutra čeka ukusan ručak. U šerpu bi dodala malo ulja i maslaca, zatim pržila sitno sjeckani luk drvenom kašikom. Dodavala bi oprani i prethodno prokuhani grah, malo suhog mesa, začine i vodu. Sve bi se kuhalo polako, na tihoj vatri, oko dva sata.

Kiseli kupus s krompirom - zimska klasika

Nana je često pravila kiseli kupus s krompirom. Glavicu kupusa prvo bi dobro oprala i izrezala na krupne komade. Dok bi gulila krompir – koji bi samo prepolovila – na tepsiji bi pripremala sastojke.

U dublju šerpu bi stavila ulje, maslac, sjeckani luk, začine, pa kupus koji se povremeno miješao da ne zagori. Dodavala bi vodu u malim količinama, a tek pred kraj stavljala krompir preko kupusa. Ponekad bi šerpu stavila i u rernu da se jelo lagano zapeče s vrha.

Kupus nisam pretjerano volio, ali sam ga jeo iz poštovanja. Hrana se nije birala – znala je nana šta volimo, ali se kuhalo i ono što baš i ne volimo.

Pita krompiruša - miris djetinjstva

Kad bi pravila krompirušu, znao sam da moram biti blizu kuće – da donesem drva i da jedem čim se ispeče. Jela se vruća, direktno iz šporeta, s hrskavom koricom, mirisom vrućeg krompira i kiselim mlijekom.

Nana bi razvijala jufke tanke kao papir, koje šušte poput svile. Krompir bi bio sitno sjeckan, pomiješan sa lukom, solju i biberom. Maslac i kajmak topili su se u šerpici, sve je mirisalo savršeno. Pita je toliko mirisala da se osjećala i napolju – pa bi dolazili gosti, da sjede, progovore koju riječ i – naravno – probaju pitu, uz kiseli kupus i rasol.

Domaća supa i rad u snijegu

Domaću supu s rezancima pravila je često. Ponekad bi zamirisala na paradajz, a najčešće na mrkvu, peršun, pileće meso, domaće rezance i maslac. Jeli bismo je ćutke, umorni i promrzli od posla u polju – dok smo s djedom tresli grane voćki motkom da ih oslobodimo snijega.

Noćne straže pored voćnjaka

Kad bi bili veliki mrazevi, išli smo noću ložiti vatru blizu voćnjaka – dimom bi štitili stabla od smrzavanja. To su radili svi u selu. Ja sam nosio baklju natopljenu uljem ili naftom, koja je blistala po bijeloj snježnoj površini. Gledao sam i učio – kako se priroda čuva, da bi se sačuvalo ono što vrijedi.

Voće, uspomene i tepsija jabuka

Po povratku kući, nismo bili sami. S nama bi dolazili i komšije. Nana bi već pripremila tepsiju jabuka, suhih krušaka, opranih u mlakoj vodi, oraha i suhih šljiva – poslastica koje ću se sjećati cijelog života. Ta su sijela činila zimske noći na selu posebnim.

Voćnjak kao dio mene

Imao sam i svoj voćnjak – svoj dud, svoju trešnju, bijelu šljivu i orah. Djed me naučio kako se voće okopava u jesen, kako se đubri i kreči – sve da bi naredne godine rodilo. Danas je to voće još uvijek tu. Bez obzira na obaveze, nikad nisam prestao ići na selo.

Kad trešnja rodi, sjednem ispod nje i gledam ima li suhe grane, koliko ptica cvrkuće. Popnem se na drvo, kao nekad, nabacam trešnje u travu i jedem. Tako slasne i krupne – plodovi koje sam ja posadio. Nigdje trava ne miriše kao ispod trešnje, prosute po njoj. To su moje uspomene, žive i jake – dok odmaram dušu u njenoj hladovini.